Krešimir Bošković

Uzgajatelj norvić gušana

Povijesni podaci o gradu Đakovu

 

Grad Đakovo se nalazi u istočnom dijelu Hrvatske, točnije u središnjem dijelu istočne Slavonije. Okružuju ga gradovi toga dijela Slavonije: Osijek, Vukovar, Vinkovci, Županja, Sl. Brod i Našice.

Đakovo je 1989. proslavilo 750. obljetnicu prvog spomena imena u obliku "predium Dyacou". Naime, tada se upravo navršilo 750 godina od one daleke 1239. kada je hrvatski herceg Koloman bosanskome biskupu Ponsi predao u posjed đakovački feud, što je darovnicom-poveljom kralja Bele III. 1244. pismeno potvrđeno.

Spominjanje imena Đakova u 13. i 14. stoljeću u pisanom obliku kao: Diaco, Deaco, Dyaco, Dyacou nalazimo uglavnom u spisima kojima se rješavaju neka crkvena pitanja u svezi s biskupijom. Jedan dubrovački spis iz 1358. oslovljava đakovačkog biskupa kao "episcopus Diacoue", što bi trebalo značiti da se poznavao izgovor Đakova u današnjem obliku.

Donacija kralja Bele III. ima presudan značaj za razvitak Đakova i Đakovštine kroz svih sedam i pol stoljeća pisanih dokaza povijesti, a naročito prvih tristo godina, tj. razdoblja do dolaska Turaka. Od polovice 13. do polovice 16. stoljeća Đakovo i Đakovština blisko su povezani s Bosnom. Bosanski biskupi od Ponse počinju stolovati u svom đakovačkom feudu. Sa sigurnošću se zna da je 1303. godine bosanski biskup Nikola u Đakovu imao svoju rezidenciju, a iz poznatih papinskih okružnica vidljivo je da su svoju rezidenciju tu imali navedeni bosanski biskupi.

Time Đakovo postaje značajan centar katoličke crkve za dio Bosne i Slavonije. Bosanski biskupi podigli su tu biskupsku rezidenciju, stolnu crkvu, počeo je radom kaptol, a bio je tu i franjevački samostan. Sve je to utvrđeno zaštitnim zidovima, pa Đakovo već u 14. stoljeću ima rang "opiduma" - " oppidum Dyako", a koncem stoljeća i "castrum Dyako" čiji se ostaci - dio obrambenog zida mogu i danas vidjeti iz dijela parka do biskupovog dvora.

U 14. stoljeću Đakovo pored crkvenog dobiva i političko značenje, a naročito nakon proglašenja bana Tvrtka za bosanskog kralja. Već je 1355. bosanski ban Tvrtko boravio u Đakovu, a 1374. ponovo je u Đakovu kad je izdao povelju da đakovačkom vlastelinu poklanja posjed u blizini Lev. Varoši.

U Garovu dolu nedaleko od Gorjana bila je velika povijesna bitka godine 1386. i vrlo je značajna za povijest Hrvatske i Ugarske. Bitka nije samo povijesno ovjekovječena, nego i velikim umjetničkim djelom, slikom Otona Ivekovića nazvanom "Bitka kod Gorjana 1386. godine". Slika je rađena u Đakovu od 1900. do 1907. godine, jer je rad morao biti prekinut zbog prijetnji mađarona na čelu s banom Kuhenom da autora treba uhapsiti i sliku uništiti.

Od 1536. pa sve do 1687. Đakovo je pod vlašću Turaka. Tu se doselio veliki broj Muslimana pa je Đakovo 1680. godine imalo oko 5000 stanovnika, a Turci su ga zvali Jakova. U gradu iz pred turskog doba Turci su uglavnom rušili postojeće objekte i izgrađivali nove. Izgradili su i džamiju na mjestu gdje je sada đakovačka župna crkva Svih Svetih. Nakon poraza u Slavoniji Turci se povlače i iz Đakova ostavivši grad pust i spaljen.

Vrlo veliki utjecaj na buduću izgradnju Đakova imao je biskup Petar Bakić (1716.- 1749.). Njegova koncepcija izgradnje Đakova imala je odraza i u vremenima ovog 20. stoljeća. Prema toj koncepciji, zabranom izgradnje objekata građana, ostao je rezerviran veliki prostor predviđen za park, uz biskupov dvor i prostor Bajnak.

Biskup Josip Ćolnić (1751.-1773.) intenzivno radi na obnovi Đakova i vlastelinstva. Gradi biskupski dvor, kanoničke kurije i franjevački samostan, a posebno za grad je značajno što 1751. osniva prvu osnovnu školu i gradi zgradu za nju. Doseljuje stanovnike iz Bosne za rad na vlastelinskom imanju, a zabilježeno je da se i u sam grad tada doselilo 70 porodica iz Bosne, uglavnom izbjeglica pred Turcima. To je, nakon doseljavanja izbjeglica iz Bosne u Slavoniju početkom 15. stoljeća, sada već drugo takvo intenzivnije doseljavanje

Zatim stupa na scenu veliko ime za Đakovo, za Hrvatsku pa i šire - 1849. postaje biskupom Josip Juraj Strossmayer. Biskupom ga je imenovao car u Beču 1849., a ustoličenje je bilo 29. rujna 1850. Biskupovao je 55 godina, tj. do smrti 1905. g. Strossmayer je bio prije svega biskup Đakovački, ali i vrlo značajan političar i, može se reći, najveći mecena u hrvatskoj povijesti. Najveće njegovo djelo je đakovačka katedrala, koja je izgrađena uz biskupski dvor u razdoblju od 1866. do 1882. Za Đakovo je Strossmayerova katedrala kapitalne vrijednosti gotovo neprocjenjivog značenja sa više aspekata: prvenstveno crkvenog, zatim umjetničkog, urbanističkog i u novije vrijeme gospodarstveno turističkog. U vrijeme Strossmayera, u svakom slučaju njegovom inicijativom i novčanom potporom, počinje izlaziti "Glasnik biskupije bosanske i srijemske" 1873. g., a 1880. osniva prvu tiskaru u Đakovu. U školstvu proširuje mušku školu i osniva djevojačku školu, a ubrzo zatim (1865.) otvara i žensku preparandiju. Dovodi Milosrdne sestre svetog Križa iz Švicarske te im gradi samostan - veliku masivnu katnicu nasuprot novijoj većoj zgradi gdje je i danas samostan sa crkvom. Dao je izgraditi i nekoliko gospodarskih objekata od kojih je najznačajniji veliki parni mlin "Štediša" koji i danas radi u sastavu PIK-a Đakovo. Strossmayerovo veliko mecenstvo i ostvarenja nisu bila samo za Đakovo nego i z Hrvatsku u cjelini. On je utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Galerije slika u Zagrebu i pokretač ostvarenja Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.

U razdoblju od Strossmayera do potkraj 20. stoljeća u Đakovu su za crkvene potrebe izgrađena još dva značajna objekta - novo, sadašnje Bogoslovno sjemenište Sjemenište) izgrađeno je 1914. kada je bio biskup Ivan Krapac i Dom za umirovljene svećenike nadomak sjemeništa, koji je građen za vrijeme biskupovanja msgr. Ćirila Kosa. U razdoblju od 1920. do 1990. bilo je nekoliko nužnih i značajnih obnavljanja oštećenja katedrale - bazilike, biskupskog dvora, sjemeništa, kurija, a obnovljena je i zgrada za Strossmayerov muzej na uglu Botićeve ulice. Po tim objektima: katedrali - bazilici, najljepšem sjemeništu u državi i po matičnom samostanu Sestara svetog Križa, Đakovo je nadaleko poznato. Najveći i najljepši trg u Đakovu - Strossmayerov trg - okružen je sa sve četiri strane crkvenim zgradama, a nad svim tim dominira Strossmayerova katedrala.

Simbol svih dostignuća je đakovačka, Strossmayerova katedrala - bazilika, ali o njoj, o njenim gotovo neprocjenjivim freskama, oltarima, romanskom pročelju s rozetom, tornjevima visine 84 m, kupoli, orguljama, kripti u kojoj su grobnice đakovačkih biskupa s grobom biskupa Strossmayera u sredini, o svemu tome i onome što nije spomenuto napisane su knjige i mnoge druge publikacije koje treba posebno pročitati

Pregled povijesti Đakova bio bi jako manjkav kad se ne bi nešto reklo o poznatoj đakovačkoj ergeli lipicanaca - službeno Centar za selekciju konja Đakovo. Za godinu osnivanja ergele uzima se 1506. (zbog naziva ergela), ali bi se mogla uzeti i godina 1374. od kada potječu prvi pisani dokazi o konjima na đakovačkom biskupskom posjedu. Riječ je o daru deset arapskih kobila biskupu đakovačkom od strane bosanskog bana Tvrtka.(Slika konja - četveropreg ili Ivandvor) O ergeli se pisalo i za vrijeme biskupa Đure Patačića (1706.) i Petra Bakića (1719.). Do 1806. na đakovačkoj ergeli uzgajali su se isključivo arapski konji. Za postupan prijelaz na uzgoj lipicanskog konja presudnu ulogu imalo je sklanjanje ergele iz Lipica 1806. u Đakovo za vrijeme Napoleonovog zauzimanja onih krajeva. Na uzgoj lipicanskih konja prešlo se u potpunosti nakon što je Strossmayer 1854. dao ergeli 7 lipicanskih kobila iz Lipica. Đakovačka ergela jedna je od najstarijih u Evropi, a u Hrvatskoj i najstarija i nakon preuzimanja lipicanskih grla iz Kutjevačke ergele, jedina te vrste. Centar za selekciju konja, kako i sam naziv kazuje, je institucija koja prvenstveno u Đakovu, ali i putem razgranatih konjogojskih udruga diljem Hrvatske vrši na znanstvenom nivou selekciju i uzgoj konja. Centar je stekao značajan ugled u svijetu, pa to ima i veliko gospodarsko značenje za plasman đakovačkih lipicanaca na svjetskom tržištu. Također je veliki značaj đakovačke ergele za turizam i sport.

O novijoj povijesti Đakova ne može se pisati, a da se ne kaže nešto o "Đakovačkim vezovima". Počelo je 1967. pod nazivom "Đakovački vezovi" - Svečane narodne igre Slavonije, a od 1972. pa nadalje manifestacija nosi naziv "Đakovački vezovi" - Smotra folklora Slavonije i Baranje ili samo "Đakovački vezovi". Osnivač "Đakovačkih vezova" je Turističko društvo Đakovo. Manifestacija se održava svake godine u istom vremenu - krajem prvog ili početkom drugog tjedna mjeseca srpnja. 1991. godine Republika Hrvatska primljena je u članstvo Međunarodne unije saveza folklornih skupina pa se od tada "Đakovački vezovi" održavaju pod znakom Unije - IGF, te Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Hrvatske turističke zajednice

Đakovština je bogata šumama, pa na toj osnovi od 18.750 ha šuma gospodari "Slavonska šuma" Vinkovci putem poslovne jedinice u Đakovu.

Znatno se razvila i drvna industrija, a glavni predstavnik je Drvna industrija "Stjepan Geli" i "Jasen", zatim je tu tvornica kemijskih proizvoda "Meteor".

Proizvodnja opeke bila je u Đakovu razvijena stoljećima, jer je u ovim krajevima u nedostatku kamena opeka bila nezamjenjivi zidarski materijal. Za gradnju katedrale u Đakovu koja je trajala 16 godina svih oko 7 milijuna opeka proizvela je ciglana u Đakovu.

O institucijama kojima je zadatak da čuvaju i pokazuju kulturno nasljeđe i onima koje ga stvaraju i proširuju za buduća pokoljenja treba također nešto reći. Treba reći da Đakovo od 1952. ima dva muzeja i to Muzej Đakovštine i Dijecezanski muzej kojeg je osnivač Biskupski ordinarijat. Zatim je tu Gradska knjižnica i čitaonica koja je kao samostalna ustanova osnovana 1953. godine.

Imalo je Đakovo kroz povijest književnike, znanstvenike i druge znamenite ljude. Prvim hrvatskim piscem u Đakovu smatra se Ivan Grličić, đakovački župnik od 1699. g. Tu je i Đuro Sertić, komornik, sa knjigom "Jezgra nauka krstijanskog, pisme i molitve bogoljubne" tiskanom 1791. U 19. st. djeluju pisci: Adam Filipović, Karla Pavić, Antun Miholić, Mato Topalović i Juraj Tordinac. Najznačajniji đakovački pisac, poznati hrvatski književnik, je Luka Botić, koji je u Đakovo došao 1852. i tu radio do smrti 1863. Poznati su njegovi spjevovi "Bijedna Mara", "Petar Bačić", "Pobratimstvo" i druga djela. Lijepo đakovačko groblje danas krasi i Botićev spomenik podignut 1908. Tu su i znanstvenici koji su živjeli i radili u Đakovu: Milko Cepelić, povjesničak i enolog, Matija Pavić, povjesničar, Svetozar Ritting, povjesničar, Hedviga Deker, osnivač i prvi direktor Muzeja Đakovštine i pisac knjige "Đakovo i njegova okolica", te još znatan broj drugih istaknutih kulturnih pregalaca, umjetnika, glazbenika i drugih.

Od zaslužnih građana za gospodarski, društveni i kulturni život Đakova i Đakovštine u razdoblju druge polovice 20. st. treba spomenuti dr. Zvonimira Benčevića koji je Odlukom Skupštine općine Đakovo od 28. 02. 1974. proglašen počasnim građaninom općine Đakovo za svoj rad na unapređenju konjogojstva u svojstvu rukovoditelja Centra za selekciju konja u trajanju od 24 godine, kao i za njegov rad na osnivanju Turističkog društva Đakovo i slijedom toga "Đakovačkih vezova" u svojstvu predsjednika, a od 1971. doživotnog počasnog predsjednika "Đakovačkih vezova".

Broj stanovnika Đakova iznosio je po popisima u razdoblju od 1950. do 1990. kako slijedi:1953. g. 9573 stanovnika, 1961. g. 12077 stanovnika, 1971. 15987 stanovnika, a 1981. 18105 stanovnika. Za jubilarnu 1989. godinu broj stanovnika grada Đakova po procjeni iznosi oko 20000.

             Na kraju, može se ponovno istaći ono: "Đakovo je srce Slavonije", ali ne samo zbog onog što je na početku uz taj stih naglašeno u svezi sa zemljopisnim smještajem, nego još više zbog onoga što se u tom Đakovu stoljećima događalo, stvaralo i izrađivalo. Đakovo je punih 750 godina biskupijski grad, a od 1806.-1960., dakle preko 150 godina, jedini visokoškolski grad u Slavoniji.

Grad Đakovo:

Izradio: Krešimir Bošković

Mob.: 091/88-50-140

E-mail: boskovic_k@vip.hr